Živimo u svetu koji se menja brže nego ikada, a tehnološki napredak donosi nam robote, veštačku inteligenciju i digitalnu imovinu. Ali, da li je naše pravo spremno za to? Članak Dušana Ž. Nikolića dostupan na: doi_10.5937-zrpfns56-40784.pdf istražuje kako tradicionalni pravni koncept “stvari” više ne odgovara modernoj realnosti.
“Stvar” je decenijama definisana isključivo kao materijalni deo okruženja. Međutim, savremene fundamentalne nauke su odavno prepoznale da je sve oko nas sačinjeno od tri elementa: materije, energije i informacija. Ovaj jaz između onoga što je “normativno” (u zakonu) i “stvarnog” (u realnosti) stvara probleme.
Pod pritiskom prakse, zakonodavstvo je, paradoksalno, ublažilo ovaj jaz tako što je nematerijalne činioce (kao što su energija i računarski podaci) uvrstilo u pojam stvari, često unutar krivičnog prava. Ipak, to nije dovoljno. Potrebno je napraviti iskorak ka realnosti 21. veka, koja uključuje: Internet stvari (IoT), Bioinformatičku imovinu (poput DNK koda ili digitalne senke živih materija), Virtuelnu stvarnost (avatari, digitalna moda, digitalna besmrtnost).
Suština je da se moramo odmaknuti od uskog, materijalnog shvatanja. Predlog je da se “stvar” u najširem stvarnopravnom smislu definiše kao svaki činilac čovekovog okruženja koji fizički i pravno može biti predmet prisvajanja.
Ovakva apstraktnija definicija je dovoljno široka da obuhvati ne samo postojeće, već i buduće elemente naše stvarnosti. Pravo mora da prati korak sa naukom i tehnologijom kako bi efikasno regulisalo odnose u društvu.
Prethodni Post